Posvađali ste se s partnerom ili vas muči nešto što ne želite podijeliti s prijateljima?
Otvarate svoj omiljeni chatbot i za nekoliko sekundi dobivate odgovor pun razumijevanja i savjeta.
No, znači li osjećaj olakšanja da nam je razgovor doista pomogao?
Zašto nam razgovor s AI-jem toliko odgovara?
AI je uvijek dostupan, strpljivo i neumorno odgovara te nam pomoći posložiti misli kada smo uznemireni. Nekima je lakše otvoriti se chatbotu nego drugoj osobi jer se manje boje osude ili odbacivanja. Ipak, upravo ono što takve razgovore čini ugodnima može biti i njihova zamka.
Je li AI uvijek na našoj strani?
Zamislite da nakon svađe s partnerom napišete: „On me nikada ne sluša. Mislim da je užasno sebičan i da mu ja nisam bitna.” Ako AI odmah potvrdi vaš zaključak, možda ćete osjetiti da vas netko napokon razumije. Ali odgovor se temelji samo na vašem viđenju događaja.
Ta sklonost umjetne inteligencije pretjeranom slaganju s korisnikom naziva se sikofantija (engl. sycophancy). Cheng i suradnici (2026.) utvrdili su da AI modeli češće od ljudi odobravaju korisnikove postupke. U eksperimentima s 2405 sudionika pretjerano afirmirajući odgovori povećali su uvjerenje sudionika da su u pravu te smanjili spremnost na preuzimanje odgovornosti i popravljanje međuljudskih sukoba.
Kako smanjiti rizik od pretjeranog potvrđivanja? Sljedeći put kada od AI-ja zatražite savjet, pokušajte dodati: „Nemoj automatski pretpostaviti da sam u pravu. Što možda previđam i koje mi informacije nedostaju?” Takav upit može potaknuti razmatranje drugih perspektiva, iako ne jamči nepristran odgovor.
Zašto AI ipak nije psihoterapeut?
Psihoterapija nije samo dobivanje objašnjenja o sebi. Možda znate da u sukobima popuštate iz straha od tuđeg nezadovoljstva, ali u idućoj svađi svejedno prešutite ono što želite reći. Razumjeti vlastiti obrazac ponašanja ne znači automatski ga i promijeniti.
Iako je psihološki uvid povezan s boljim terapijskim ishodima (Jennissen et al., 2018.), psihoterapija uključuje i preispitivanje uvjerenja, iskušavanje novih ponašanja te učenje nošenja s neugodnim emocijama. Važan dio procesa je i odnos s terapeutom, čija je kvaliteta dosljedno povezana s ishodima psihoterapije (Flückiger et al., 2018.). Psihoterapija, dakle, nije tek razmjena dobrih savjeta.
Kako onda koristiti AI?
Iako AI ne može zamijeniti psihoterapeuta, može poslužiti kao pomoćni alat za psihoedukaciju, organiziranje vlastitih misli ili uvježbavanje komunikacijskih vještina. Ako ga već koristimo za osobne probleme, važno je da mu ne prepuštamo donošenje zaključaka i odluka umjesto nas.
Evo nekoliko primjera kako oblikovati upite:
Kada smo u sukobu s drugima: „Pomozi mi sagledati ovu situaciju iz više perspektiva. Koja su moguća druga objašnjenja ponašanja druge osobe?”
Kada želimo bolje razumjeti vlastite emocije: „Postavi mi nekoliko pitanja koja mi mogu pomoći razjasniti što me uznemiruje, bez donošenja zaključaka umjesto mene.”
Kada želimo uvježbati komunikaciju: „Odglumi razgovor u kojem pokušavam asertivno izraziti svoje potrebe i daj mi povratnu informaciju o mojim odgovorima.”
Ipak, čak ni dobro formulirana pitanja ne garantiraju kvalitetne odgovore. AI može pogrešno protumačiti situaciju ili ponuditi netočne informacije. Zato je važno njegove odgovore kritički preispitivati, izbjegavati dijeljenje osjetljivih osobnih podataka i ne koristiti ga kao zamjenu za stručnu procjenu ili liječenje psihičkih teškoća.
Kako prepoznati da se previše oslanjamo na AI?
Ako primijetite da se AI-ju sve češće obraćate kada vam je teško, zapitajte se:
Tražim li novu perspektivu ili samo potvrdu onoga što već mislim?
Pomaže li mi ovaj razgovor poduzeti nešto u stvarnom životu ili se stalno vraćam istom problemu?
Koristim li AI kao pomoć ili zbog njega izbjegavam razgovor s osobom kojoj bih se zapravo trebao/la obratiti?
Možda pravo pitanje nije samo osjećamo li se nakon razgovora bolje nego pomaže li nam on da nešto doista razumijemo, primijenimo i promijenimo.
LITERATURA:
Cheng, M., Lee, C., Khadpe, P., Yu, S., Han, D., & Jurafsky, D. (2026). Sycophantic AI decreases prosocial intentions and promotes dependence. Science, 391(6792), eaec8352. https://doi.org/10.1126/science.aec8352
Dai, X., Leng, L. L., Liu, Y., Huang, Y.-T., & Wong, D. F. K. (2026). The paradox of agency in psychotherapy: How people with mental distress experience support from generative AI chatbots and human therapists. BMC Psychiatry, 26, Article 49. https://doi.org/10.1186/s12888-025-07671-w
Flückiger, C., Del Re, A. C., Wampold, B. E., & Horvath, A. O. (2018). The alliance in adult psychotherapy: A meta-analytic synthesis. Psychotherapy, 55(4), 316–340. https://doi.org/10.1037/pst0000172
Jennissen, S., Huber, J., Ehrenthal, J. C., Schauenburg, H., & Dinger, U. (2018). Association between insight and outcome of psychotherapy: Systematic review and meta-analysis. American Journal of Psychiatry, 175(10), 961–969. https://doi.org/10.1176/appi.ajp.2018.17080847